LIRIKA ili LIRSKA POEZIJA

LIRIKA ili LIRSKA POEZIJA ( prema imenu za muzički instrument lira ) skupni je naziv za pjesnička djela u kojima se na emotivno topao i saosjećajan način neposredno izražava čovjekov doživljaj života i svijeta, ali i samoga sebe u svijetu. Kako taj doživljaj često podrazumijeva jednu jedinstvenu zgusnutu emociju, i izraz tog doživljaja u lirskoj pjesmi također karakterizira jaka zgusnutost. Zbog toga su lirske pjesme po pravilu kratke i zasnovane na jednom jedinstvenom osjećanju ili raspoloženju.  
Lirski izraz je karakterističan po svojoj izrazitoj ekspresivnosti (tj. izraženoj emocionalnosti), koja posebno dolazi do izražaja u ritmičnosti stihovne organizacije i po harmoničnosti pjesničkog oblika. U tom pogledu lirika, uz epiku i dramu, predstavlja jednu od temeljnih mogućnosti umjetničkog izražavanja.

Gradinar - Rabindranat Tagore

Nikada ne kažeš reč koju bi trebalo.
Da te ne bih ocenio, izmičeš mi na hiljadu strana.
Da te ne bih pomešao s mnogima, stojiš odvojeno.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje…
nikada ne ideš putem kojim bi trebalo.

Tvoj prohtev veći je od prohteva drugih, zato ćutiš.
Pritvornom ravnodušnošću ne haješ za moje darove.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje…
nikada ne uzimaš što bi trebalo.

Strepnja

Ne, nemoj mi prici! Hocu izdaleka
da volim i zelim oka tvoja dva.
Jer sreca je lepa samo dok se ceka,
dok od sebe samo nagovestaj da.

Ne, nemoj mi prici! Ima vise drazi
ova slatka strepnja, cekanje i stra'.
Sve je mnogo lepse donde dok se trazi,
o cemu se samo tek po slutnji zna.

Ne, nemoj mi prici! Nasto to, i cemu?
Izdaleka samo sve k'o zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek' mi ne pridju oka tvoja dva.

Desanka Maksimovic

Ceznem da ti kazem najdublje rijeci

Ceznem da ti kazem najdublje rijeci koje ti imam reci
ali se ne usudjujem, strahujuci da bi mi se mogla nasmijati.
Zato se smijem sam sebi i odajem tajnu svoju u sali.
Olako uzimam svoj bol, strahujuci sta bi mogla ti uciniti.

Ceznem da upotrebim najdragocjenije rijeci sto imam za te;
ali se ne usudjujem, strahujuci da mi se nece vratiti istom mjerom.
Zato ti dajem ruzna imena i hvalim se svojom surovoscu.
Zadajem ti bol, bojeci se da neces nikada saznati sta je bol.

Ceznem da sedim nemo pored tebe, ali bi mi inace srce iskocilo na usta.
Zato brbljam i caskam olako, i zatrpavam svoje srce rijecima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujuci sta bi mogla ti uciniti.

Ceznem da te ostavim zauvijek, ali se ne usudjujem,
strahujuci da bi mogla otkriti moj kukavicluk.
Zato ponosno dizem glavu i dolazim veseo u tvoje drustvo.
Neprekidne strijele iz tvojih ociju cine da je moj bol vjecito svjez.

R. Tagore

Srcima

Ne zaboravi onu što nije te srela
Što možda te sretne jednom poslije smrti.
Ne zaboravi nikad onu što možda
Čekaše na te cijeli svoj život.


Ne zaboravi onu za kojom čezneš
Ne zaboravi nju zbog one koju voliš.
Ne zaboravi onu jer samo je ona
Ona koju voliš u onoj koja voli.

Gunnar Reiss-Andersen

Srednjovjekovni bosanski jezik u Kamenom spavacu

Govoreći o općim životnim temama, koje su oduvijek preokupirale religiju i filozofiju, ali i poeziju, Mak Dizdar je nastojao da u vraćanju vjerovanju pripadnika Crkve bosanske, Dobrih Bošnjana, iskaže tu vjekovnu muku srednjovjekovnog bosanskog čovjeka jezikom koji je spoj savremenog idioma i dalekog jezičnog idioma svojih predaka, pokazujući istovremeno muku i dramu savremenog čovjeka। Spajajući zavičajno i univerzalno, Mak Dizdar na taj je način pokazao da te općečovječanske teme mogu biti iskazane i jezikom Bosne i njenih dalekih predaka. Ustvari, taj starobosanski jezik ovaj pjesnik nije smatrao mrtvim, nego nepravedno zaboravljenim i odbačenim, pa je u pjesničkoj verbalnoj preobrazbi stara bosanska riječ postajala savremena i sasvim moderna. U njegovoj poeziji transmutacija starog bosanskog jezika iz povelja, starih spisa, sa stećaka, u moderni pjesnički iskaz urađena je bez nacionalne mitologije, bez patetike i glorifikovanja te prošlosti. Uspješan spoj tog arhaičnog bosanskog jezika i modernog poetskog iskaza rezultirao je izuzetnim pjesničkim tvorevinama čiji jezik ne samo da stvara atmosferu tih minulih vremena nego iskazuje „najhumanija shvatanja i osjećanja univerzuma – čovjeka u svijetu”.
Preuzimanje srednjovjekovnog jezičkog naslijeđa i uključivanje tih jezičkih tvorevina u stihove Kamenog spavača nije jednostrano i ono se ne može svesti na leksička posuđivanja i arhaizme। Makova pjesnička riječ veoma uspješno progovorila je u simbiozi tog starog jezika i savremenog poetskog iskaza i taj pjesnički jezički postupak, mada originalan, nije jednostran niti jednostavan, kako se na prvi pogled čini. Jer, pjesnik nije te srednjovjekovne riječi samo puko reprodukovao i pozajmljivao iz starog bosanskog jezika, nego ih je kreativno preobražavao i uključivao sasvim uspješno u poetski savremeni jezički sistem. To je veoma bitan postupak „pjesničkog očuđenja” koji je uklopljen u izuzetnu pjesničku ornamentiku bez mitologiziranja prošlosti. Takav pjesnički postupak urađen je u odgonetanju tajne života, ali i tajne jezika oslanjanjem na domaću, bosansku jezičku narodnu tradiciju baštinjenu iz narodnog, posebno lirskog stvaralaštva. Pjesnik je vršio leksička posuđivanja, ali je isto tako te stare riječi često prilagođavao i transmutirao u novi oblik, te ih je uvijek harmonizirao u novoj, pjesničkoj funkciji. Koliko je god u savremenom poetskom iskazu pjesnik podređivao jezik zahtjevima stiha, isto su toliko ta prilagođavanja doživjeli i brojni arhaizmi, tako da se te pjesnikove jezičke preobrazbe u Kamenom spavaču mogu podijeliti u tri grupe:
a) adaptiranje arhaične riječi u savremeni oblikb) čista leksička preuzimanja bez promjene oblika stare leksemec) stvaranje novih riječi u duhu stare jezičke tradicije।

Leksička preuzimanja imaju nekoliko izvora. Lekseme u fonetskoj adaptaciji kao i cijele jezičke izraze pjesnik je uzimao iz Biblije, manihejskih himni u bosanskoj adaptaciji, iz starih bosanskih povelja i zapisa te natpisa na stećcima. Naravno, riječ je o staroslavenskim riječima u bosanskoj redakciji, na čemu je pjesnik insistirao, jer u svojim pjesmama preuzima staru leksiku i arhaični izraz iz bosanskih, a ne iz srpskih ili hrvatskih pisanih izvora. Ako preuzima riječi iz Biblije, Mak Dizdar uglavnom preuzima lekseme iz evanđelja koja su prepisivali pripadnici Crkve bosanske, a taj transfer starih neknjiževnih formi u poetski iskaz zazvučao je u ovoj zbirci veoma poetski. Jedan dio leksema, kao i cijelih sintaksičkih sklopova, preuzet je iz Vukovog i Daničićevog prijevoda Starog,odnosno Novog zavjeta, ali je gotovo uvijek riječ o transtekstualnom odnosu i literarnoj preobrazbi, a o tim intertekstualnim referencama pjesnik je dodatno progovorio i u naknadno dodatim komentarima u Kamenom spavaču. Međutim, u Bilješkama i rječniku manje poznatih riječi, fraza i pojomva na kraju Kamenog spavača Mak Dizdar samo je djelimično dao spisak tih nepoznatih riječi koje se mogu naći u njegovim pjesmama, te je neophodno ukazati i na cjelokupni proces preuzimanja i adaptiranja stare bosanske leksike prema savremenom izrazu.

Crveni makovi

Opet su jutros procvali
u zitu makovi skriveni.

Sve su nam njive ovili
cvetovi njihovi crveni.

Znaš li majko, majcice
kakvi su ono cvetovi,
što rastu po nasim njivama
tako divni crveni?

Gorki su, sinko, plodovi,
cemer je ono procvao.

Umesto zlatne psenice
korov je tamo niknuo.

Mnogo je krvi poteklo,
polja su nam opustela.
Jedino šso je ostalo
cvetovi maka crvena

MI SMO SE SRELI

Mi smo se sreli na zvijezdi što se zove Zemlja। Naš put kroz vrijeme u ovaj čas (čas svijetli kao cilj ) stoji za nama dalek, gotovo beskrajan, da smo već zaboravili naš početak odakle smo pošli.Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu. Kroz naše ruke, i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše.O kad se opet rastanemo i pođemo na naše tamne putove kroz beskraj, na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi?I hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati u tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi koji su se ljubili na nekoj zvijezdi što se zove Zemlja?

Atun Branko Šimić